Home
Chen Li in Croatian
17 Pjesama Prevedenih na Hrvatski
17 Poems translated in Croatian／Saša Rajković
SUSRET（相逢
）
U NAJSIROTIJEM
OKRUGU NASEM（在我們最貧窮的縣區）
U GRADU
UZBUNJENOM NIZOM POTRESA（在一個被連續地震所驚嚇的城市）
SUSTAV MASOVNI
ZA BRZI PRIJEVOZ（捷運系統
）
RIJEKA SJENA（陰影的河流） KUĆA（房子 ）
LJUBAVNIK
ČAROBNJAKOVE ŽENE（魔術師夫人的情人
）
NEVRIJEME（暴雨
）
NOĆNA RIBA（夜間魚）
KAKO SAM
FOTOGRAFIRAO ZA PLAYBOY（我怎樣替花花公子拍照）
PRIRUČNIK
ZATVORENICIMA（囚犯入門
）
PUTOVANJE U
OBITELJI（『家庭之旅
』五首）
1. Putovanje u
obitelji 家庭之旅
3. Stepenice
樓梯
4. Cipele
鞋子 6.
Vrt
花園 7.
Jahačeva
pjesmat
騎士之歌
LJUBAVNA
PJESMA（戀歌
）
*
Pjesnik Intimnoga Pisnma Chen Li／Tea Benčić
《親密書》詩人陳黎（ChatGPT 與 Claude 中譯）
17 Pjesama Prevedenih na Hrvatski
17 Poems in Croatian
陳黎詩作克羅埃西亞文翻譯
Putem na posao
vidio sam svoju majku
na starom biciklu
kako se zaustavlja pred semaforom.
Nije me zatekla kako gledam sve do sljedećeg semafora.
Roza kisobran, crna torbica,
košara u kojoj nosi povrće poslije posla.
Svaku noć odvezem ženu i kćer na večeru koju ona priprema;
svaku noć pojedem voće koje oguli moj otac, popričamo
i tada se vratim onamo gdje živim.
Nikada nisam osjećao da ne živimo zajedno, da se ona kreće
u jednom smjeru a ja u drugom.
Znam da će se, nakon što opere suđe, okupati i gledati televiziju;
Znam da će plesati i trčati u osnovnoj školi u susjedstvu sljedeće jutro.
Ovo jutro,
pod razdanjujuéim nebom,
čekali smo da prijeđemo ulicu s raskršćem izmedu nas.
Stajala je uz svoj bicikl, spremna da skrene lijevo;
Ja sam sjedio u svom autu, spreman da skrenem lijevo —
lijevo, na različita mjesta,
gdje se sastaju različite suze i zvukovi.
Ovo jutro, pod svijetlim nebom moga rodnog grada,
susreli smo se u jednom trenutku,
a onda jedno drugom iščezli iz retrovizora.
Svakog dana, iz naših šalica
istječe rijeka sjena.
Mjesta zamrljana ružem za usne
neprestano su iščezavajuće
obale rijeke.
Kuća puna miomirisa čaja mami nas u san.
Možda je ovo śto pijemo vrijeme,
možda mi sami,
možda naši roditelji koji su upali u šalice.
U zagušenom dnu šalica hvatamo
prošlogodišnje krajolike:
planinu jasmina,
peteljke pucaju i padaju.
Gledamo kako hladna rijeka još jednom kipi,
toplo rastapajući tamu koja se spušta.
Tada sjednemo pijući čaj uz šalice koje
zasvijetle poput fenjera. Sjedimo
na obali visokoj poput sna
čekajući da se čaj pretvori u rijeku,
da stabla procvjetaju i donesu plodove,
dok se, poput naših roditelja, ne utjelovimo
u voću,
u kameliji,
bježeći u rijeku sjena.
Noću se pretvaram u ribu,
u amfibiju
iznenada postavši bogat i slobodan zbog neimanja ničega.
Praznina? Da,
prazan kao beskrajan prostor,
plivam u noći mračnijoj od tvoje vagine
kao kozmopolit.
Da, svemir je moj grad.
Videna iz bilo kojeg našeg gradskog bazena gore,
Europa je tek komadić sasušene i stisnute svinjetine
a Azija razbijena posuda za čaj pokraj smrdljivog jarka.
Idi napuni svoju dragu obiteljsku ljubav,
napuni svoju čistu vodu etike i morala,
napuni svoju vodu za kupanje koja se mijenja svaki drugi dan.
Ja sam amfibija
nemam ništa i nemam se čega bojati.
Sjedim u golemom svemiru;
sjedim u tvojim dnevnim i nocnim snovima.
Kupač kojeg kupa kiša i češlja vjetar.
Plivam hvaleći se tvojim nebom
preko smrti i života kojima ne možeš umaći.
Razmećeš li se još uvijelk slobodom?
Dođi i procijeni ribu,
procijeni svemirsku ribu koja se odjednom obogatila
i oslobodila, zbog tvog odustajanja.
Čekat ćemo sve dok ljubav i suton ne padnu na naše gležnjeve.
Odjednom mislim na solsticij, osjećam svoje
lice kao čašu iz koje se prelijeva narančin sok.
Ali tvoje su oči oranice grimiznotamne čaše grejpa
koja se nikada ne rasprsne od težine pogleda.
Cekat éemo sve dok svi cvjeéari u gradu ne odvuku vrijeme iz satova.
Jedan od naših zajedničkih snova bio je svemirski vrt
najsjajnija i najtočnija mapa zviježda.
Mogao je doći stranac u noći i pronaći svoj put.
Lagano dodirnuti čelo
i zapitati se o svojoj postojanosti.
Vidjet ćeš kako nam je pripijeno novo jutro
kada se tvoje narukvice i moji cjelovi potpuno urezbare u stupove hrama
opisujući sve linije nevinosti.
Još ne želiš znati koliko dugo traje vječnost
bar dok sve tebi namijenjene pjesme ne budu skladno napisane, odozdo
govorit će ih kukci i ptice.
《親密書》詩人陳黎
Pjesnik Intimnoga Pisnma Chen Li
Chen Li (pseudonim pravog imena Chen Yin-wen, rođen 1954. u malom gradiću Hualien, na istoku Taiwana) pjesnik je gorko-slatke potrage za kulturološkim identitetom. Jedan od najboljih predstavnika kineske poezije na Taiwanu i dobitnik mnogobrojnih nagrada za poeziju u svojoj zemlji, Chen Li je objavio sedam pjesničkih zbirki, a zajedno sa svojom ženom Chang Fen-ling, prevodi niz svjetskih pjesnika na kineski (Plath, Larkin, Heaney, Neruda, Paz, Symborska, Mihalić, Sachs). Upravo je Chang Fen-ling jedna od najboljih prevoditeljica Chen Liove poezije na engleski, ali istodobno i njegova (osobna, intimna, subjektivna) kritičarka i autorica predgovora Izabranih Pjesama, objavljenih pod naslovom Intimate Letters 1997. godine.
Premda je riječ o takozvanom “second hand” prijevodu, pjesme dalekog i nepoznatog autora čine se bliskima i odmah prepoznatjivima, Pjesnik, naime, ima tu nježnu snagu povezljivosti pjesničkih elemenata zapadnog modernizma i postmodernizma s odlikama orijentalne poetike i kineskoga jezičnog područja. Međutim, bez obzira na Liovo izvanredno poznavanje svjetske poezije, pa i činjenice da je zaposlen kao predavač engleskog jezika i suvremene poezije na Fakultetu, ono što najviše osvaja način je njegova pjesničkog obraćanja, intiman i prisan, poput dragog pisma koje smo neposredo primili. Čini se da je pisanje poezije za Chen Lia naprosto prirodna komunikacija sa svijetom, a svaka pjesma sitni, osobni dodir prostranstva koje nas okružuje.
Poezija je za ovog pjesnika posvuda. Ona izviruje iz svakodnevnih situacija, ona ponire u neprohodne, labirintalne tajne tradicije. Već u rodnom mjestu Hualienu, na istočnoj obali Taiwana, pjesnik doživljava nesavršenost i zbrku realnog svijeta, ljudsku nemoć i ograničenost, neprirodne i nemoralne fenomene takozvanoga modernog života u vulgarnim i ružnim fragmentima “disanja” maloga grada. Pisanje počinje u naivnoj, ali i nevinoj ekspresiji djetinjstva, od ljubavi prema majci do višestrukih tegoba provincijalnog života. Međutim, njegov sarkastični realizam i sposobnost zamjećivanja najmanjih a najvažnijih realističkih skica, jednostavno se mijenja u romantički simbolizam, a prirodno i ironično upravljeno prema životu grada transformira se u duboke refleksije o vremenu, smrti i prolaznosti. Li izgraduje svijet iluzije i mašte eksperimentirajući sitnim pomacima, tražeći put izvan ograničenog i krhkog realiteta, premda ipak kaže da je samo ovozemalļjski svijet glavna tema njegove poezije.Čvrstoća njegova stiha i pjesničke strukture proizlazi iz pomno izgradenog sustava, iz pouzdanog reda koji pronalazi u sebi kad ne može u ludom i neurednom svijetu oko sebe, svijetu kojeg često zove kazalištem s mnoštvom dramatičnih radnji. Ali njegova tema je baš to kazalište, svijet zatvoren u samoga sebe, svijet-zatvor u kojem svaki zatvorenik već rođenjem mora misliti na oslobođenje. Ljudi se moraju osloboditi, prvenstveno od straha koji u sebi nose, a postoji čak i put koji ih vodi u egzistencijalnu i osjetilnu sigurnost — ta neočekivana i iznenadna pojavnost — ta tajna imaginacije koja se javlja obrnutim principom življenja modernog svijeta — brigom, obzirnošću, nježnošću naspram drugih, najprirodnijom zabrinutošću za čovjeka koji ponire u tamu svoga svijeta, depresivnu, neurotičnu, frustriranu, Ljudi moraju imati svijest, savjest(!) i sjećanje, ali, kako pjesnik uviđa: “sjećanje je poput šala kojeg upotrebljavaš zimi a zaboravljaš ljeti”.
Prva pjesma s kojom se u prevedenom ciklusu susrećemo je baš Susret, a čini se da je zapravo riječ o leksemu kojeg možemo nazvati semantemom poezije Chen Lia. Onako kako se on susreće s nama, mi se trebamo susresti s njim, jer tada zasigurno neće biti samo poznanik već prijatelj drag. Način kako on otvara svoje najintimnije misli onaj je koji nas upućuje na prepoznavanje odnosa u koje smo i nesvjesno upleteni zaboravom, nanosima civilizacije i modernizacije koja nas je dovela do depersonalizacije i dehumanizacije — kada je intimno istovremeno i otuđeno, a kada je otuđeno poprima oblik “relativne bliskosti”, što nažalost u ogromnoj mjeri pokazuju današnji ljudski odnosi. Upravo o tome govori Chen Li u svojoj pjesmi Susret, a raskrižje koje se javlja u pjesmi, šumi poput gladnog, šupljeg, nemoćnog crijepa, povijesno i sociološki ustaljenog između ljudi koji se vole, a ne mogu, ne znaju, ne vide više način kako tu “relativnost” bliskosti pretvoriti u prirodnost, izvornost, iskrenost i iskazljivost, u radosnu povezljivost dvaju putova u jedan. Vjerojatno je to jednako teško kao i suzu povezati sa zvukom.Modernom čovjeku nedostaju neki najprirodniji elementi, poput majčinog mlijeka, rastjeranih oblaka, cvrkuta kukaca i ptica. Svijet može biti jako miran i tih, kaže Li, jer njegovi su vrtovi bez glazbe. Simbolika vrta neprekidno se provlači pjesmama, najčešće je to “vrt vječnog sna”. Najočitija originalnost poezije Chen Lia je njegov registarski, intonacijski, timbarski odabir. Svjestan nepodudarnosti osjetljivosti i senzibiliteta, riječi pjesme i riječi realiteta, Li pronalazi međuton, onaj čudesan spoj nedodirljivosti umjetnosti i dodirljivosti svijeta, jer njegov temeljni ton je siromašna snaga zabrinutosti za zemlju u kojoj živi, za njenu povijest, kulturu, društvo i čovjeka. Opčaran refleksijama Taiwanskog iskustva on ponire u duboke, tradicionalne, tajne snove svoga otoka odabirući trajne vrijednosti svijeta u kojem je sloboda i pravda različitim glasovima poštovana i razumijevana.
Ako je Hemingway pisao o izgubljenoj generaciji, Chen Li pjeva o izgubljenoj kulturi, ali ne samo Taiwana i Kine. Kišne oluje kulture svih domovina na svijetu vode nas uvijek do osobnog životnog iskustva, jer svaku nepotpunost, nesavršenost, nedovršivost prije svega treba upotpuniti, usavršiti i dovršiti u sebi. Tako to čini Chen Li, podastirući pred nas svoje obiteljsko putovanje, svoje najpotresnije obiteljsko sjećanje — služeći se sada u pjesmi obrisima života, silhuetama, skicama koje su nježne i groteskne, duhovite i tragične, osjetljive i melankolične.
Chen Li nas baudelaireovski vodi na samotna putovanja uzburkanom gradskom masom. Ali on nikada ne zastaje na jednom mjestu, štoviše, u neprekidnom sustavu tranzicije on postmodernistički dodiruje stilizacije Itala Calvina, onog već arhetipskog nekog putnika neke zimske noći, a pišući o putniku opet, “poput novčića koji pada”, pokušava raspoznati svoj vlastiti odjek, šum, glas. U šalici iz koje svakodnevno pijemo vodu pjesnik vidi rijeku u kojoj plivaju sjene vremena, život u prolazu ili pak dolasku, “poput peteljki koje se lome i padaju po brdu jasmina”. Pjesnici poput Nerude i Lorce javljaju se u nekom tihom odjeku, nježno i dostojanstveno dodirujući teme ljubavi i samotnosti.
Život je za Chen Lia velika samosvojna magija, a svi živimo u vječno promjenljivoj tajni svijeta. Ništa nije vječno i stvari nisu onakve kakvima se čine. Stoga pjesnik, magičar jezikom, zaziva, čarolijama proizvodi osjetljive krhotine trajnog, mogućeg, a njegove osvijetljene predodžbe, žestine emocija, brižni i osjetljivi tonovi prelamaju se poput ostataka glazbe. Jer, glazba je sasvim izgledno u vezi s tugom, kaže Li, a tuga je dio postojanja. Śto više osjećamo čistu sreću od glazbenih nota koje nas uzbuduju, to je dubina tuge jasnija, vidljivija. Govorimo o pjesniku koji je zaljubljen u zaboravljeni, humani svijet jer tako je još intenzivnije njegovo razumijevanje tuge postojanja.
* Tea Benčić (1956-2009), hrvatska je pjesnikinja, esejistica i književna teoretičarka,
jedna od vodećih hrvatskih stručnjakinja za suvremeno hrvatsko pjesništvo.
*
《親密書》詩人陳黎（ChatGPT．Claude 中譯）→ PDF
陳黎（本名陳膺文，1954 年生於台灣東部小城花蓮）是一位甘苦參半追尋文化認同的詩人。他是台灣中文詩界最傑出的代表之一，曾獲許多台灣詩歌獎項，出版有七本詩集，並與妻子張芬齡一起將許多世界詩人作品譯成中文（包括普拉絲、拉金、希尼、聶魯達、帕斯、辛波絲卡、米赫歷奇、沙克絲）。張芬齡是陳黎詩作最佳英譯者之一，也是陳黎詩歌的（個人的、親密的、主觀的）批評者以及 1997 年出版的英譯陳黎詩選《親密書》（Intimate Letters）序言的作者。
眼前這組克羅埃西亞語陳黎詩譯雖是所謂的「二手」翻譯，遠方那位陌生作者的詩篇卻顯得如此親近，立刻引起共鳴。這位詩人擁有將西方現代主義與後現代主義的詩意元素，溫柔地融入東方詩學與漢語語境特色中的微妙力量。然而，儘管陳黎對世界詩歌瞭解深刻，且在大學教授英語與現代詩，他最令人著迷的還是那種親密而直接的詩歌表達方式，就如同一封親密的書信一般。對陳黎而言，寫詩彷彿是一種與世界自然而然的交流，每一首詩都是他對周遭浩瀚世界的細膩、個人化觸碰。
對這位詩人來說，詩無處不在。詩從日常生活中湧現，也潛入傳統難以穿越的秘密的迷宮。在台灣東海岸的故鄉花蓮，詩人早已體驗到現實世界的不完美與混亂、人類的無力與局限，以及現代生活中那些粗俗且醜陋的「呼吸」碎片中所展現的不自然與不道德現象。寫作始於童年那單純而天真的情感表達，從對母親的愛到島嶼邊緣小城生活中層出不窮的苦楚。然而，他那帶有諷刺意味的現實主義寫作以及捕捉最微小卻又關鍵的現實描寫能力，逐漸轉變為浪漫象徵主義；對「違反自然」的城市生活的諷喻，則轉化為對時間、死亡與無常的深刻反思。陳黎在一步步變動的實驗中構築了一個幻覺與幻想的世界，尋找超越有限而脆弱現實之道，儘管他認為這個塵世依然是其詩歌的主要主題。
他詩句與詩歌結構的力量源自於一個精心構建的體系，一個當他在周遭狂亂無序的世界中找不到秩序時，能在內心中尋得的可靠秩序——他常稱這個世界為一座充滿戲劇性行動的劇院，而他的主題正是這座劇院：一個自我封閉的世界，一座世界監獄，每個人生來即是囚禁在其中的囚犯，渴求解放。人們必須解脫自己，首先是從內心所懷的恐懼中解脫出來，甚至還有一條道路可以引導他們獲得存在和感官上的安全——那意外、乍現的想像秘徑，以逆反現代生活邏輯的方式顯形——以關心、體恤、溫柔對待沉陷於抑鬱、焦慮、挫敗的他人 ；這是最自然的關懷。人必須有自覺、良知（！）和記憶，但一如詩人所說：記憶就像「一條不怎麼難看的圍巾／冬天用過，夏天忘掉」。
在此處選譯的詩作中，我們遇到的第一首詩是〈相逢〉，這似乎是一個可視為陳黎詩學語義核心的詞素。他以詩與我們相遇，我們亦當以相遇回應——如此他必將超越泛泛之交，而成為一個密友。他敞露最親密的思維引領我們辨識文明與現代化洪流中的人際異化：當親密淪為疏離，疏離卻披上「相對親近」的偽裝——不幸地，這正是當今人類普遍的困境。〈相逢〉一詩直指此境：詩中出現的十字路口猶如一片飢渴的、空心的、無力的屋瓦在低語——人們彼此相愛卻無法，或不知如何將那「相對親近」轉化為自然、真摯、誠實與可及之境，將殊途喜悅地連結為一條路。也許這就如同讓「眼淚和音樂」在同一個地方交會一樣困難。
現代人缺乏一些最自然的元素，如母乳、浮雲、蟲鳴、鳥叫。陳黎說，世界可以非常和平與安靜，因為花園裡沒有音樂。花園的象徵不斷穿梭於其詩中，最常見的是「永恆之夢的花園」。陳黎詩歌最引人注目的原創性在於他對音域、語調與音色的選擇。他意識到敏感與感性之間、詩歌語言與現實語言之間的矛盾，從中找到了一種「中間調」，奇妙 地結合了藝術的「不可觸性」與現實的「可觸性」，他的基音是對是對腳下土地的卑微關懷：歷史、文化、社會、人民。他沉迷於台灣經驗的反思，潛入島嶼深邃的、傳說的、隱秘的夢境，選擇了自由和正義受到不同聲音尊重和理解的此一普世價值。
如果海明威寫的是失落的一代，那麼陳黎吟詠的則是失落的文化，不只是台灣和中國的文化。世界各國文化的風暴雨暴，總將我們引向個人的生命體驗，因為每一種不完整、不完美、未完成的缺憾，都必須首先在自身內部修補、完善、求全。這就是陳黎所做的，他向我們展現他的「家庭之旅」，他令人震顫的家族記憶——以家族略史、剪影與素描等筆法， 遊走於溫柔與怪誕、慧黠與悲愴、敏銳與憂鬱之間。
陳黎以波德萊爾式的方式帶領我們孤身穿越喧囂都市，卻永不停滯。在持續轉換的體系中，他以後現代主義手法觸及卡爾維諾式的「冬夜旅人」原型——再一次以「硬幣般忽然掉進一具巨大而混亂的公用電話機」來書寫旅者，試圖辨認自身的迴響、低語與聲音。在我們每日飲水的杯中，詩人看見了一條河流，河中流動著時間的陰影，生命或逝、或臨，如「滿山的茉莉／紛紛開落的花瓣」。聶魯達與羅爾卡的詩魂在一種安靜的迴聲中顯現，優雅撫觸愛與孤獨的永恆主題。
對陳黎來說，生命是一場自身具足的偉大魔術，我們都生活在永遠變化著的世界的奧秘中。沒有什麼是永恆的，事物也並非看起來那樣。因此，這位語言魔術師般的詩人，以咒語和魔法召喚永恆可能的感性碎片，其澄明的意象、熾烈的情感、細膩敏銳的語調，如音樂的殘響交錯折射。他深信音樂與哀愁相繫，而哀愁正是存在的一部分。我們越是感受音樂激起的純粹喜悅，哀愁的深度也就越清晰。這位詩人痴情於被遺忘的、人性的世界，這使他對生存的哀愁的理解變得益發深刻。
* 蒂亞．本契奇 (Tea Benčić, 1956-2009) ，克羅埃西亞詩人、散文家和文學理論家，
也是克羅埃西亞當代詩歌領域的頂尖專家。
回首頁 陳 黎文學倉庫 Mailme
